Piše: Emilo Labudović
U Srebrenici ima groblje stradalih u ratnim operacijama, i to je nesporna činjenica. Uprkos svim dokazanim i nedokazanim sumnjama, uprkos svim utemeljenim i neutemeljenim, objektivnim i subjektivnim analizama, ta činjenica je prije i iznad svih drugih. I bila bi grehota, koliko god to bio preduslov za istinu koja nas jedino može pomiriti i koliko god ta istina bila ljekovita za rane i na jednoj i na dugoj strani, licitirati time počiva li na tom groblju 8 hiljada ili 8 stotina žrtava, jesu li svi koji su upisani na onim piramidama stvarno i zauvijek tu otpočinuli, ima li ih i na nekim drugim spiskovima, spiskovima živih, i jesu li baš svi umrli tu i tada. Jer, da na tom groblju počiva i jedna jedina nevina žrtva, bila bi dovoljna i bilo bi dovoljno da se pred tim jednim jedinim grobom zastane i zaćuti.
Ali, samo desetak kilometara dalje, u Bratuncu, takođe ima groblje. I, kao u prethodnom, tako bi i u ovom slučaju bio grijeh licitirati je li na tom groblju sahranjeno više od tri hiljade, takođe, nevinih, ima li ih koji više ili manje, jesu li baš svi tu strijeljani, jesu li strijeljani prije onih u Srebrenici, i tako dalje, i tako dalje. Jer, kao što to kaže najbolja pjesnikinja moga naroda, „žao mi je čovjeka“, kao što mi je „žao svake liske zelene“.
I kao što neću i ne mogu, jer nije ljudski i nije civilizacijski, nije humano i nije pravedno, da poredim i arbitriram koje je groblje veće, koje su žrtve brojnije i nespornije, neću i ne mogu da arbitriram ni između onih koji su ih pobili, osuđujući jedne, a ćuteći o drugima.
U Srebrenici, rekoh, ima groblje, groblje vinih i nevinih žrtava rata, i to je činjenica koja jedino nije sporna. Na tom groblju i na tim grobovima moguće je sve ono što podrazumijeva to i takvo mjesto. Položiti cvijeće, plakati i naricati, iskazati tugu pa i bijes, ispoljiti osjećanje privrženosti i ljubavi prema žrtvama i osjećanje opravdane ili neopravdane mržnje.i osude prema onima koji su to uradili. To, doduše, nije mnogo i nije dovoljno jer ne može da vrati stradale, ali je, u svakom slučaju daleko više nego što se ikada pružilo mome ocu koji je umro a nije saznao kad i gdje mu je u nekoj od slovenačkih jaruga stradao otac, niti je bio u prilici da svoju, na žalost, skrivenu suzu priloži na drvenu krstaču ili studeni kamen pod kojim bi, da je bilo i da ima pravde, bez obzira gdje je, šta je, sa kim i za koga radio u životu, trebalo da počivaju svi bivši.
U Srebrenici zaista ima groblje. Ali, koliko god da je jezivo i opominjuće, a jeste, ni izbliza nije ni jezivo ni opominjuće kao jedno groblje kojeg nema osim u snoviđenjima, u strahovima, u suzama, jadu i čemeru onih čiji su najmiliji, moguće je, sahranjeni, bez humke i oznake. To je groblje više od 1800 Srba i ostalih nealbanaca, zvanično nestalih tokom ratnih dešavanja na Kosovu i Metohiji. Negdje u nekom od tih grobova, čija je jedina poznata i sigurna adresa nebo, počiva i moj bliski rođak. Počiva, nadam se i nadamo se, jer ne možemo i ne smijemo ni da zamislimo situaciju da u 21. vijeku neko može da umre, pa umro iz bilo kojeg razloga, bez prava na dva metra zemlje. Kao što strepimo a nadamo se da je jedna od stanica na crnom putu njegovog nepovratka nije bila „prokleta avlija“ zvana „Žuta kuća“ u Kukešu u Albaniji. Ali, niti tih izvjesnih a nepostojećih grobova, niti te crne Žute kuće nema ni u jednoj rezoluciji, ni u jednoj zvaničnoj osudi onih koji danas od mene traže i očekuju da osudim samo one koji su skrivili groblje u Srebrenici. Zato danas pitam više sebe nego njih, više svoju nego njihovu savjest, mogu li da odvojim ova dva groblja? Mogu li da više vjerujem i razdvojim bol žena iz Srebrenice koje, makar, koliko god to bilo nedovoljno, imaju mjesto i adresu za taj svoj bol od bola moje tetke koja, evo je već šesnaesta godina, za svojim sinom nariče nad već izblijedjelom fotografijom i obija pragove raznoraznih institucija i organizacija tragajući za istinom, kakva god da je, a najcrnja je.
Za smrt počivših na srebreničkom groblju se, navodno, znaju počinioci. Suđeni su i osuđeni uglavnom svi narečeni. Čekaju se još jedino dželati za Mladića i Karadžića, ali doći će i oni na red. Pa bili i ne bili direktni ili posredni krivci, jer to za istinu kakva se kroji u Londonu, Njujorku, Hagu nije od presudnog značaja. Kao što nije ni od kakvog značaja istina da je Naser Orić, komandant muslimanskih snaga u Srebrenici, svojom kamom i naočigled čitave jedinice izvadio oči sudiji Slobodanu Iliću, a potom ga zaklao. Kao što se znaju i ta je istina jednako dostupna i meni i predlagačima ove rezolucije, i krivci za smrt onih kojima se ne zna ni groba ni ukopa, među kojima je i moj rođak. Je li ljudski, je li pravedno, je li otrežnjujuće, je li cjelishodno tražiti od mene da anatemišem prve ćuteći o drugima, kao što o njima ćute moćnici i vlasnici takozvane međunarodne pravde? Među državama koje nam adresiraju novu rezoluciju ima jedna koja je tih jezivih dana rata bila obavezana da nadgleda i čuva takozvanu demilitarizovanu zonu Srebrenice. Neću da licitiram da li je i koliko ova zona bila demilitarizovana i kako se u toj i takvoj zoni prethodno našla 28-ma divizija Nasera Orića, kao ni o tome da li je ona, u mjesecima i danima koji su prethodili tom krvavom julu tamo brala ljubičice ili masovno strijeljala, ne gledajući na pol i godine. Neću, jer to i nije bitno za činjenicu, jezivu i nespornu, da u Srebrenici, ipak, postoji groblje. Ali, može li država koja nije ispunila povjereni joj zadatak, Amerika i Evropa koje su sve što se dešavalo ležerno posmatrale posredstvom satelita, takozvana međunarodna pravda koja je danima i godinama nakon toga ćutala, čekajući da, kad joj bude najzgodnije, to potegne kao adut u ucjenama i pregovorima oko onoga što je bio, jeste i ostaje interes moćnih u ovom regionu, tražiti od moje zemlje, bila to ona koja je prethodila, bila ova u kojoj sada živim da prećutno preuzme na sebe krivicu i odgovornost za Srebrenicu samo zato što u Bosni žive naši poskribovani i za sve odgovorni i krivi saplemenici? Nije li manir te Evrope da krivicu za sva nepočinstva u građanskom ratu koji se odigrao na prostorima bivše SFRJ adresira na već unaprijed zadatu adresu, nije li permanentno fokusiranje Srba i Srbije, a prije toga SRJ, kao krivaca za sve i svašta, pa i za Srebrenicu, samo nastojanje da se traganje za istinom tu i zaustavi. Jer, što je jači reflektor koji se usmjerava na jednu tačku i na jedan prostor, to je jača i crnja tama koja stoji iza tog reflektora. A sve dok se i ta tama ne razgrne, osvijetli sa svih aspekata, nema pune istine, nema pune pravde za nevine na svim stranama i nema punog pomirenja.
Od moje zemlje, od moga naroda i od mene se opet traži da od svih znanih i neznanih jezivih datuma smrti odaberem jedan, kao da su drugi manje jezivi i kao da se ne zna da su oni neutvrđeni – najjeziviji. Od moje zemlje, od moga naroda i od mene se opet traži da pognem glavu pred rezolucijom koja dijeli mrtve, vine i nevine žrtve rata, koja ih razvrstava po vjeri i krvi, koja ih razdvaja po broju, kako god on bio utvrđen, koja istinu osvjetljava na parče i samo iz jednog ugla. Tu i takvu rezoluciju – ne mogu da poštujem. Ali ću zato iz dna duše podržati i svim bićem živjeti rezoluciju u kojoj će svi mrtvi i sve žrtve, znane i neznane, iz ovih i onih grobova, od ovog i onog roda, od ove i one vjere, sahranjene i nesahranjene, sa utvrđenim ili neznanim datumom smrti, iz ovog ili onog rata, biti pomirene jer ih je smrt, bezočna i nepravedna, mada je veliko pitanje ima li pravedne smrti, davno pomirila. Za rezoluciju u kojoj se, kao što se ne smije biti selektivan prema žrtvama neće selektivno tretirati ni počinioci zločina. Samo ta i takva rezolucija može da pomiri i nas žive i omogući, ako ne nama a ono generacijama koje dolaze, da kroz život koračaju neopterećeni bremenom neistina, zabluda i pogrešaka, bilo naših bilo naših roditelja...